Blog: „Proračun u skladu s našim ambicijama” - speech given at the conference "Shaping our Future" (8.1.2018) - Hoofdinhoud
Tako je višegodišnji financijski okvir (VFO) za sljedeće desetljeće tek dio alata koji EU ima na raspolaganju za oblikovanje budućnosti. No on je važan dio. Kao i u slučaju komunikacije i pravila, financijska nam sredstva dopuštaju da odredimo smjer za Europu u nadolazećem desetljeću na temelju solidarnosti među 27 država članica Europske unije.
No prvo se moramo usredotočiti na dva ključna skupa pitanja: materijalna i formalna. Danas bih vam želio predstaviti desetak privremenih stajališta o kojima se trenutačno raspravlja u Europskoj komisiji te vas zamoliti da nam date svoje mišljenje. Sva su ona privremena, pa ako nam ponudite bolje argumente ili ideje, rado ćemo ih saslušati i uključiti u prijedlog Komisije koji bi je predviđen za svibanj ove godine.
Imamo dva financijska manjka: jedan na strani prihoda, a drugi na strani rashoda proračuna. Do manjka na strani prihoda dolazi jer Ujedinjena Kraljevina nažalost napušta Europsku uniju. Budući da ostajemo bez neto uplatitelja, nakon prijelaznog razdoblja, o kojem trenutačno pregovora naš glavni pregovarač Michel Barnier, suočit ćemo se s problemom strukturnog financijskog manjka koji se procjenjuje na 12 do 13 milijardi EUR godišnje. Osim toga, do manjka na strani rashoda dolazi jer moramo preuzimati sve više novih zadataka koji se nisu u potpunosti mogli predvidjeti 2011., 2012. i 2013., ali se bolje rješavaju na europskoj razini ili se samo na europskoj razini mogu uspješno riješiti: borba protiv terorizma, unutarnja i vanjska sigurnost, nadzor državne granice, ulaganja u obranu i istraživanja u području obrane u interesu naših poreznih obveznika i građana te veliki istraživački projekti za poboljšanje naše konkurentnosti u digitalnom dobu. Sve se to mora financirati.
(Rješavanje manjaka: ušteda i svjež novac)
Pozabavimo se sada pitanjem kako riješiti ta dva manjka. Iako su naša stajališta o tome još privremena, htio bih vam ih danas predstaviti da znate u kojem bismo smjeru željeli ići.
Manjak zbog Brexita može se riješiti primjenom pristupa 50:50. To znači da bi se 50 % manjka trebalo pokriti uštedom u postojećoj proračunskoj strukturi obustavom postojećih programa, dok bi se drugih 50 % trebalo nadoknaditi priljevom „svježeg novca”.
Kad je riječ o novim zadacima koje preuzimamo uz sve one koje smo dosad obavljali, predložio bih omjer 20: 80, odnosno 20 % uštede i 80 % svježeg novca.
Vjerujem da je to opravdano jer te zadatke ispunjavamo u interesu samih država članica, čime im pomažemo da uštede novac, kao što je slučaj u istraživanju u području obrane. Znam da se nekima od vas 80 ili 50 % svježeg novca možda čini mnogo, dok drugima to neće biti dovoljno.
Kako bismo postigli dogovor o višegodišnjem financijskom okviru, moramo biti jednoglasni. Potrebna nam je suglasnost 27 vlada - 27 ministara europskih poslova i 27 ministara financija, a za odluku o vlastitim sredstvima potrebna nam je suglasnost parlamenata na nacionalnoj razini. Svi će se oni morati usuglasiti. Stoga pozivam vas i sve vlade i parlamente da budete fleksibilni. Ako nema manevarskog prostora, nećemo doći do kompromisa i neće biti višegodišnjeg financijskog okvira. No ako uspijemo postići dogovor, bit će to odličan znak dobrog upravljanja, pogotovo ako do njega dođe u trenutku kada Ujedinjena Kraljevina napušta EU. Možda će naše prijatelje u Aziji i Sjedinjenim Američkim Državama te gospodu Erdogana, Putina i Trumpa iznenaditi činjenica da možemo djelovati iako smo pritom demokrati i da odlučujemo jednoglasno. Ako zadržimo fleksibilnost, ima mjesta za kompromis.
Isto tako vjerujemo da nove zadatke ne treba financirati zaduživanjem. EU se ne smije zaduživati, što je vodeće načelo od njegova začetka. Trenutačno nismo zaduženi, a ne bismo se trebali zaduživati ni u budućnosti. Pitajte ljude u Berlinu, Stuttgartu, Beču, Parizu ili Rimu koja je njihova razina javnog duga. Naša je na nuli.
Ako želimo riješiti manjkove, negdje ćemo morati napraviti rez. Stoga smo proveli „reviziju rashoda” u okviru koje smo razmotrili učinkovitost svih trenutačnih programa. Moramo napraviti rezove u većini programa, ali bez nanošenja štete našim postojećim politikama. Što to znači za zajedničku poljoprivrednu politiku (ZPP) i kohezijsku politiku? U novom višegodišnjem financijskom okviru imat će i dalje važnu ulogu te će im udio u proračunu biti oko 30 %. Trenutačni im je udio više od 35 %.
Dva bismo programa željeli izuzeti od rezova jer su blisko povezana s mladima i našom budućnošću. Jedan je program Erasmus+ za mlade naraštaje. Želimo da više mladih, bili oni studenti, diplomirani stručnjaci ili zaposlenici, putuje diljem Europe i upoznaje kulture, jezike i tržišta rada u našim zemljama. Stoga nam je za program Erasmus+ potrebno više novca, a ne manje. Isto vrijedi i za naš istraživački program „Obzor nakon 2020.”.
U tu svrhu želim predložiti i nov naslov u proračunu EU-a: „Budućnost, inovacije i mladi”. Kad pogledate strukture nacionalnih proračuna u državama članicama, upotrijebljeni naslovi lako su razumljivi. Zovu se kultura, infrastruktura, socijalna skrb, okoliš, obrana. Naših se 5 naslova zove naslov 1a, 1b, 2, 3, 4, i 5. Malo ljudi zapravo zna što se krije iza tih proračunskih naslova. Svakako se moramo potruditi da proračun postane razumljiviji za širu javnost. Naslov treba jasno odražavati o kojim je politikama i ciljevima riječ. Dakle, naslov „Budućnost, inovacije i mladi” mogao bi obuhvatiti Erasmus+, Obzor, naše Europske snage solidarnosti i sve druge projekte koji se odnose na mlade i inovacije.
(Dodana vrijednost u proračunu EU-a)
„Odlučni smo i u tome da ćemo u svoj budući financijski okvir uključiti samo one programe ili projekte koji imaju jasnu europsku dodanu vrijednost. Neće se potrošiti nijedan euro ako odgovarajući kriteriji ne budu ispunjeni.”
Smatram da je to od ključne važnosti. Vjerujem u načelo supsidijarnosti i, po mojemu mišljenju, Europska unija treba prenositi jasnu europsku dodanu vrijednost. Kako ćemo taj pojam preciznije tumačiti u političkom i pravnom smislu ovisit će o našoj raspravi u sljedećih nekoliko tjedana. U nekim je primjerima europska dodana vrijednost jasnija nego u drugima. Prvi primjer: elektrifikacija prekogranične željezničke pruge od Crnog mora uz Dunav. To je jasan primjer europske dodane vrijednosti jer se omogućuje mobilnost i gradi prekogranična infrastruktura. Drugi primjer: provođenje istraživanja - našim je istraživačkim zajednicama potrebno možda tri superračunala u Europskoj uniji koja su među prvih 10 u cijelom svijetu, a ne 27 različitih, da budu konkurentni s drugim regijama u svijetu. I to je jasan primjer europske dodane vrijednosti.
(Kohezija dodane vrijednosti EU-a: razlike u BDP-u po glavi stanovnika)
Trećim vas primjerom želim malo izazvati: što kažete na financiranje željezničke pruge u Bugarskoj koja povezuje Sofiju sa zaleđem? Je li i to dodana vrijednost za Europsku uniju? Ili samo za Bugarsku?
Smatram da bismo morali uzeti u obzir BDP po stanovniku. Svjetski je prosjek BDP-a po stanovniku 16 000 EUR godišnje. U Europskoj uniji on iznosi 25 000 EUR po stanovniku. U Luksemburgu 103 000 EUR, Irskoj 62 000 EUR, Švedskoj 52 000 EUR, Njemačkoj 42 000 EUR, Francuskoj 38 000 EUR, a u Bugarskoj 7000 EUR. Tako u Europskoj uniji imamo najmanji iznos od 7000 EUR i najveći od 103 000 EUR. Ta razlika u BDP-u razdire našu europsku obitelj. Stoga je moramo smanjiti, ali ne smanjivanjem iznosa u Luksemburgu, nego njegovim povećavanjem u Bugarskoj.
Uspješnost kohezijske politike najbolje je vidljiva u novim državama članicama. Njihov je gospodarski razvoj dojmljiv, a neke su se i približile prosjeku EU-a. Ne znam hoće li nam 2050. i dalje biti potrebna kohezijska politika, ali je sigurno da nam ona treba u sljedećem desetljeću ako želimo biti mudri i zadržati konkurentnost.
Zašto? Navest ću primjer grada Görlitza na njemačko-poljskoj granici. Za mene je Görlitz pojam europskoga grada. Pripadao je Češkoj za vrijeme Karla IV., i vladavine dinastije Luksemburg, zatim Njemačkoj i na koncu je podijeljen na dva dijela - na poljski i na njemački. Nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke sa zapada je 14 godina, od 1990. do 2004., dobivao znatnu financijsku pomoć, što je dovelo do procvata regije. Istočni, poljski dio Görlitza počeo je dobivati financijsku pomoć tek u okviru kohezijske politike nakon što je Poljska ušla u Uniju. Otada je ostvaren velik napredak, ali su kohezijska sredstva potrebna još nekoliko godina kako bi se ono što je započeto dovršilo, a ne propalo. Na primjeru Görlitza možemo vidjeti da kohezijska politika daje rezultate, ali za njih je potrebno vremena.
(Kod proračuna je uvijek riječ o financijskim prijenosima)
Dame i gospodo, mislim da bi zemlje kao što je Bugarska i dalje trebale ostvarivati koristi od pametnih financijskih prijenosa. U Njemačkoj se pojam „unije prijenosa” doživljava prilično negativno. Ja podržavam pametne prijenose. Svaki se proračun, na lokalnoj, regionalnoj ili nacionalnoj razini, velikim dijelom temelji na prijenosima s jedne na drugu stranu. Potrudit ću se da pojam neto uplatitelja ne bude glavna tema naše rasprave. A znate li tko je najveći neto uplatitelj? Nije Njemačka. Ako uzmemo u obzir dohodak po stanovniku, to je Luksemburg. U Njemačkoj su ljudi uvjereni da oni daju najviše novca, ali to nije točno. Gledajući na BDP po glavi stanovnika, to je Luksemburg, na drugom je mjestu Belgija, a na trećem Danska. Osim toga, treba znati da se barem 70 % kohezijskih sredstava koja se ulažu u nove države članice vraća u njemačko gospodarstvo putem narudžbi za sve sektore njemačke industrije.
Treba svima biti jasno da jeftin, populistički argument kojim se svijet dijeli na neto uplatitelje i neto primatelje nije točan kada se u obzir uzme sve što dobijete zauzvrat. U Europi svi imamo koristi od jedinstvenih standarda na našem unutarnjem tržištu i na tržištu Švicarske, Norveške i pridruženih zemalja Balkana. Stoga pozivam da se pronađe pametna definicija pojma korisnik.
(Financiranje novih zadataka koje nije na štetu starih)
Tu je i pitanje tradicionalnih i novih rashoda.
Ako nastavimo financirati migracije smanjenjem kohezijskih sredstava, stvorit ćemo još veći raskol u europskoj obitelji. A raskola već imamo i previše ...
U tom pogledu moramo biti pametniji. Možemo napraviti razumne rezove - možda 5 do 10 %, ali nam je za migracije, upravljanje granicama i razvojnu politiku potreban i svjež novac.
Europa je i dalje privlačna. To kažem bez imalo arogancije. U smislu životnog standarda, demokracije i ljudskih prava i dalje smo privlačni, pogotovo kad se usporedimo s prilično nestabilnim susjedima. U neposrednom susjedstvu Grčke, Bugarske, Italije i Španjolske vlada znatna nestabilnost. Zbog toga su Sredozemlje i Bliski istok naša zajednička odgovornost, naša zajednička sudbina. U tom je smislu najpametnije da djelujemo zajedno.
ne trebamo 2 % europskog BDP-a, nego samo nešto više od 1 %. Rekao bih da nam je potrebno 1,1x %.
Nešto više od 1,1 %. Pomognite mi da obranim taj argument. Podržite me u nastojanju da uvjerim vaše nacionalne parlamente. Od svakih 100 EUR vaše plaće u prosjeku 50 EUR odlazi na porez. Od tih 50 EUR koji se uzimaju od europskih poreznih obveznika svega 1 EUR odlazi u proračun Europske unije. Ostatak ostaje u državama članicama na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini. Kada govorite o „tankoj Europi”, za kakvu se moji prijatelji iz Bavarske zalažu, sjetite se da proračun EU-a čini svega 1 EUR od vaših 50. Tanje od toga ne ide.
Dakle, ne govorim o 2 % BDP-a EU-a, samo o 1,1x %. Za to se borim. Posjetio sam mnoge glavne gradove da obranim tu ideju i činim sve kako bih uvjerio sve sada i u svibnju, kada budemo donijeli službeni prijedlog.
(Proračunska linija za europodručje u proračunu EU-a)
Neki su govorili o stvaranju proračuna za europodručje. Ta ideja potječe iz 2011. Tada je možda bila primjerena, ali danas više nije aktualna. Te je godine u europodručju bilo 17 država od ukupno 28 država članica EU-a. Danas ih je 19 od uskoro 27 država članica. Usto se naši prijatelji iz Bugarske i drugih zemalja ozbiljno pripremaju za pridruživanje europodručju. Kada nas napusti Ujedinjena Kraljevina, 19 država u europodoručju činit će 85 % BDP-a EU-a. Zar trebamo isključiti ostalih 15 %? Mislim da ne. Zato nam je dovoljna proračunska linija za europodručje u zajedničkom proračunu i nije potreban poseban proračun za europodručje.
(Montijeva vlastita sredstva i Oettingerov prijedlog o oporezivanju plastike?)
Skupina na visokoj razini Marija Montija razmatrala je mogućnosti novih vlastitih sredstava. Trenutačno razmatramo ono što bismo mogli uključiti u prijedlog. Tu su skupinu na visokoj razini činila 3 predstavnika iz Parlamenta, 3 iz Komisije i 3 iz Vijeća. I jednoglasno su donijeli odluku. Stoga je moja poruka državama članicama sljedeća: tu odluku nemojte arhivirati i odmah je baciti u koš za smeće. Ona je jednoglasno izglasana. Od ideja koje razmatramo mogu spomenuti da je zaštita klime europski zadatak jer u EU-u imamo jasne ciljeve u pogledu smanjenja emisija CO2. U Parizu smo govorili jednim glasom. Europski sustav trgovine emisijama (ETS) europska je politika. Jedini dio koji nije europski jest činjenica da prihodi iz tog sustava idu u nacionalne proračune. Mislim da je opravdano da rezultati naše klimatske politike, od onoga što smo dogovorili u Parizu i Marakešu do ETS-a, pridonose europskom proračunu.
Drugi primjer. Velik dio politike okoliša odnosit će se na plastični otpad. Naša mora i oceane zagađuje previše ambalaže i plastičnog otpada. Početkom godine Kina je zatvorila svoje tržište jer više ne treba plastični materijal kao sirovinu. Prije su naš plastični i sintetički otpad pretvarali u igračke.
Stoga se javlja pitanje ne bismo li trebali oporezivati proizvodnju plastike i sintetike?
To bi bio instrument s pomoću kojeg bi države članice lakše vodile politike. Neke od njih to već čine, ali ne sve, pa postoji opasnost od fragmentacije tržišta. A za tržište robe, uvoz i izvoz u Europi trebamo zajednički pristup. To bi mogao biti izvor novih prihoda EU-a.
(Treba li se VFO obuhvaćati pet ili sedam godina?)
Onda trebamo odlučiti i koliko bi financijski okvir trebao trajati, pet ili sedam godina? Proučili smo sve mogućnosti: trebamo li ga produžiti za dvije godine jer Ujedinjena Kraljevina odlazi i imat ćemo veće rashode? Vijeće želi sedam godina, a Parlament pet kako bi se uskladili financijski i demokratski ciklus jer Parlament i Komisija imaju petogodišnji mandat. Ako Junckerova komisija pripremi prijedlog kojim se mora baviti sljedeća Komisija i ako Parlament donese proračun u skladu s kojim sljedeći Parlament mora postupati, gubi se demokratičnost. Stoga predlažem da sada posljednji put donesemo sedmogodišnji okvir, a nakon njega petogodišnje okvire te ih uskladimo s demokratskim ciklusom mandata Parlamenta i Komisije. Dakle, sedmogodišnji okvir služio bi kao premosnica prema demokratskijem petogodišnjem okviru.
Još nekoliko riječi o popustima. Kada obustavimo popust za Ujedinjenu Kraljevinu, a to je majka svih popusta, onda moramo obustaviti i podmladak. Nema više popusta! Time bi se smanjila birokracija, a mi ćemo u svakom slučaju predložiti da ih u novom VFO-u više ne bude.
Prokomentirat ću pitanje koje g. Arthuis naziva galaktikom, odnosno financije EU-a izvan VFO-a i proračuna EU-a. Proračunski suverenitet važna je nadležnost Europskog parlamenta. Mislim da je uistinu opravdano pitanje koje bi financijske instrumente koji su trenutačno izvan proračuna EU-a trebalo uključiti u proračun. Dobar je primjer Europski razvojni fond.
Kada govorimo o financijskim rezovima, trebali bismo pogledati trenutačni naslov proračuna 5: osoblje i administracija. Rasprava o tome ne može se izbjeći. No ono što ja kao povjerenik za proračun i osoblje zahtijevam jest sljedeće: u posljednjih pet godina osoblje Komisije smanjilo se za 5 %. No postoje granice do kojih se može ići. Molim vas, pripazite na to da Komisija ima dovoljno zaposlenika i da i dalje može djelovati. Zbog smanjenja broja država članica možda ćemo morati smanjiti i broj ljudi, ali dopustite nam da u sljedećih nekoliko godina radimo sa stabilnim brojem zaposlenika i tek nakon toga, kad vidimo u kojem smjeru idemo, smanjite na primjeren i razuman način broj zaposlenika Komisije zbog odlaska Ujedinjene Kraljevine.
(Vremenski raspored nakon našeg prijedloga)
I na kraju još jedno pitanje. U kojem bismo roku trebali donijeti prijedlog? Vratimo se malo u prošlost. Predsjednik tadašnje Komisije iznio je svoj prijedlog u lipnju 2011. i nakon toga nije došlo do pomaka. U okviru svoje prijašnje funkcije premijera njemačke savezne države Baden-Württemberga bio sam također nadležan za proračun. U rujnu smo predstavljali proračun za iduću godinu. U EU-u to obično činimo krajem prosinca prethodne godine. Može li nam netko objasniti zašto bismo tako rano morali donositi proračunski okvir za sljedeće desetljeće? Ima smisla samo ako ga se neće gurnuti u ladicu i o njemu raspravljati tek poslije. Naši partneri trebaju pravnu i financijsku sigurnost. To vrijedi za sve programe potrošnje, a posebno za Obzor nakon 2020., za zajedničku poljoprivrednu politiku i za kohezijsku politiku. Dionici što prije žele znati na čemu su, koliki će biti rezovi. No prijedlog Barrosove komisije donesen je tek u prosincu 2013. Zašto? Otvoreno ću vam reći: zato što za Vijeće on nije bio prioritet, približavali su se izbori u Njemačkoj i situacija se uzburkala. Eto kako ljudi ozbiljno shvaćaju europski proračun. Da budem iskren, rado bih pitao vlade kada namjeravaju donijeti europski proračun. Hoće li biti spremne početi o njemu raspravljati u svibnju 2018.?
Pred nama je šesti VFO. Prvi je započeo 1988. Rasprave o proračunu nisu bile prekidane europskim izborima, osim jednom, i to 1999., kada se raspravljalo o proračunu za razdoblje 2000. - 2006., ali tada Europski parlament nije imao odlučujuću ulogu u pitanjima proračuna EU-a. No danas je svakako ima. Zato na raspolaganju imamo dvije mogućnosti. Prva je da iznesemo prijedlog i da vidimo što će se dogoditi. U tom je slučaju vrlo vjerojatno da ćemo u predizbornoj kampanji imati jednog vodećeg kandidata koji će obećavati „raj s više novca” i drugog koji će se zalagati za „manju potrošnju i što manje novca za Bruxelles”. Lako možete predvidjeti koja je opcija privlačnija i stoga izglednija da se ostvari. Nakon što Parlament preuzme dužnost i sasluša svih 27 novih povjerenika te nakon što se osnuje nova Komisija, neki će se naši prijedlozi morati mijenjati i onda će Komisija podnijeti nov prijedlog. I opet ćemo biti u istoj situaciji, doći će prosinac 2020., a mi nismo ništa naučili od pogrešaka koje smo napravili.
Zato se zalažem za dobro upravljanje: prijedlog možemo podnijeti u svibnju i pozvati bugarsko predsjedništvo te naše austrijske i rumunjske prijatelje da ga odmah preuzmu i pravovremeno stave na dnevni red Europskog vijeća. Ako o njemu počnu raspravljati u veljači i on postane prioritet, nadamo se da pregovore možemo zaključiti u svibnju 2019. u Sibiuu. Ako nam to uspije, svijetu ćemo poslati snažnu poruku: Europa je sposobna djelovati, i to jednoglasno.
Ovo su, dakle, najvažnije poruke: sigurnost, gospodarska snaga, konkurentnost, solidarnost i održivost. Novac ćemo trošiti samo ako budemo mogli dokazati da se time ostvaruje dodana vrijednost. U tom ćemo kontekstu zatražiti od država članica da daju doprinos: da se provedu politike s europskom dodanom vrijednošću.
Meer over ...